Politička scena i radnička udruženja u Republici Srpskoj nalaze se pred pravim usijanjem nakon što je Vlada, po hitnom postupku, utvrdila Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju. Iza suvoparnog pravnog jezika krije se odredba koja prijeti da iz temelja sruši koncept socijalne pravde: radnici čiji poslodavci ne uplaćuju doprinose uskoro bi mogli biti primorani da sami plaćaju troškove svog liječenja, a zatim da taj novac od nesavjesnih gazda potražuju sudskim putem.
Ova izmjena izazvala je oštru reakciju Saveza sindikata Republike Srpske, koji upozoravaju da se finansijski rizik i teret nezakonitog ponašanja poslodavaca direktno prebacuju na leđa onih koji su bolesni i najranjiviji. Umjesto da država koristi svoje represivne aparate, inspekcije i Poresku upravu kako bi natjerala poslodavce na poštovanje zakona, ona radnika pretvara u „uterivača dugova“. Predsjednik Saveza sindikata Goran Stanković jasno pita: „Odakle radnik to da plati?“ Posebno je apsurdna sugestija da radnik refundaciju traži na sudu, znajući da naši pravosudni procesi traju godinama, dok je lijek ili operacija potrebna odmah.
Ključne zamjerke na novi prijedlog zakona:
- Rušenje načela solidarnosti: Zdravstveno osiguranje treba da garantuje zaštitu na osnovu statusa osiguranika, a ne da zavisi od (ne)savjesnosti trećeg lica.
- Država bježi od odgovornosti: Iako neuplaćivanje doprinosa predstavlja krivično djelo, država ovim zakonom faktički priznaje nemoć pred nesavjesnim poslodavcima.
- Udar na najsiromašnije: Prema podacima sindikata, svake godine između 8.000 i 10.000 radnika nema zdravstveno osiguranje zbog neplaćenih doprinosa.
- Pravni apsurd: Uvodi se privatnopravni mehanizam naplate (tužba radnika protiv poslodavca) tamo gdje bi morala postojati isključivo javnopravna zaštita države.
Dok se zakon priprema za skupštinske klupe 19. maja, javnost ostaje zatečena obrazloženjem vlasti da se ovim „naglašava odgovornost uplatilaca doprinosa“. U realnosti, odgovornost se ne naglašava onome ko duguje, već se kažnjava onaj ko je bolestan. Ako radnik, koji pošteno zarađuje svoju bruto platu, mora postati kreditna institucija za svog poslodavca i plaćati hiljade maraka za bolničko liječenje, postavlja se suštinsko pitanje: Čemu služi sistem obaveznog osiguranja ako u trenutku bolesti ostajete prepušteni sami sebi?
Ovaj potez mnogi vide kao priznavanje kapitulacije kontrolnih organa pred sivoj ekonomiji, pri čemu ceh ponovo plaća „mali čovjek“. Da li će poslanici dozvoliti da bolesni radnici budu ti preko čijih će se leđa lomiti neuspjeh države u naplati javnih prihoda, biće jasno već za nekoliko dana. Jedno je sigurno – ustavno pravo na zdravstvenu zaštitu u Republici Srpskoj nikada nije bilo na tanjem ledu.
