Pišem ovo dok u vijestima gledam blještavilo Crvenog trga u Moskvi i naše lidere u prvim redovima. Pišem ovo dok istovremeno čitam o osmogodišnjem dječaku kojeg više nema, o bolesnim radnicima koji će sami plaćati svoje liječenje i o ljudima u Srpskim toplicama koji ostavljaju zadnju marku vulkanizerima jer žive u gradu gdje su rupe dublje od obećanja.
Postavlja se pitanje: Gdje mi to zapravo živimo?
Živimo u zemlji apsurda. Ponosimo se visokom politikom i svjetskim prijateljstvima, dok nam se lokalna stvarnost raspada pod nogama. Dok naši predstavnici razmjenjuju osmijehe sa najmoćnijim ljudima svijeta, prosječan radnik u Republici Srpskoj strijepi od odlaska ljekaru. Zamislite tu “genijalnu” ideju: ako ti gazda ne uplati doprinose, ti, bolestan i izmučen, moraš izvaditi novčanik, platiti pregled, a onda se godinama mrcvariti po sudovima da vratiš svoje.
Da li je to ta “sigurnost” kojom se hvalimo?
U jednom danu sahranimo heroja neba uz počasnu paljbu, a u drugom drhtimo nad vijestima o djetetu koje se nije probudilo u bolnici. S jedne strane imamo priču o “napretku” i “stabilnosti”, a s druge strane premijera koji se u šest mjeseci tri puta bira na istu funkciju, dok nas svako jutro zadužuje za novih 15 miliona maraka. To je 15 miliona razloga da naša djeca sutra ne ostanu ovdje.
Pogledajte ulice našeg grada. Nisu to samo rupe u asfaltu kod “Incela” ili u Toplicama,Zalužanima… To su rupe u sistemu. To su rupe u obliku onih koji odlučuju da je važnije imati graničnik za kamione tek kad neko pogine, nego imati sustav koji preventivno brine o čovjeku.
Plašimo se hantavirusa na tamo nekim dalekim kruzerima, a ne vidimo da nas izjeda virus ravnodušnosti. Navikli smo da je normalno da gorivo skače čim se u svijetu “nakšlje”, a da plate stoje kao ukopane. Navikli smo da budemo srećni jer je “legla plata”, ne pitajući se koliko smo tog dana prodali budućnosti naše djece da bi ta plata bila isplaćena iz kredita.
Ovaj tekst nije ni “opozicioni” ni “pozicioni”. Ovo je krik običnog čovjeka koji vidi da se kulise sjaje, ali da iza njih prokišnjava na sve strane. Mi nismo samo statistika u biltenima Vlade niti brojka na glasačkom listiću. Mi smo ljudi koji zaslužuju da ne lome točkove na putu do škole, da ne plaćaju tuđe lopovluke svojim zdravljem i da im djeca odrastaju u zemlji u kojoj je život svetinja, a ne samo trošak u budžetu.
Možemo mi putovati u Moskvu, možemo mi gledati parade i sanjati velike snove, ali dok god je bolesnik u našoj bolnici prepušten sam sebi jer mu je firma propala, mi smo kao narod izgubili bitku.
Vrijeme je da prestanemo gledati u oblake i pogledamo u asfalt ispred sebe. Jer, na kraju dana, ne spava se u Kremlju. Spava se u Banjaluci, Prijedoru, Laktašima… tamo gdje nepravda više ne kuca na vrata, nego je već ušla i sjela za sto.
Čija će se leđa sljedeća slomiti pod teretom tuđih miliona i našeg ćutanja?
AUTOR: Milica Zeković
