Neki se ne snađu van granica naše zemlje, neki pak odluče da se nikad ne vrate. Evo kako je ova devojka odlučila da ipak napusti Kanadu i vrati se u svoju rodnu zemlju.

Kada kažem da se vraćam iz Kanade ljudi me gledaju sa nevjericom. “Da je nebo što je list ‘artije, da je more što je mastilo…”

Pre nešto manje od decenije sam pobjegla sa Balkana, kao i mnogi, u potrazi za boljim životom. Iako me je muž ubjeđivao da Sjeverna Amerika nije kontinent za mene, ja sam bila ta koja je insistirala na odlasku. On je već živio u Kanadi veoma dugo i jako se protivio tome da odemo.

Nisam mogla da razumijem o čemu priča, zbog čega je toliko ujbeđen da čitav jedan kontinent ne pripada mom sentimentu. Na neki način, to me je vrijeđalo jer sam sebe smatrala više nego prilagodljivom. Radila sam amaterski kao prevodilac engleskog jezika, to sam takođe brojala u svoje velike pluseve. Za odlazak, naravno. Njegovi argumenti protiv napuštanja zemlje tada su mi djelovali blijedo i neuvjerljivo. Njega sam počela da smatram paranoičnim.

Sve se svodilo na moju ljubav prema životu i sentiment koji sam gajila prema drugim ljudima. Sebe sam, inače, doživljavala kao samostalnu, čak i samoživu osobu koja bi mogla bez svih i svega ceo život da provede. Verovala sam da sam iznad tih svakodnevnih stvari, prijateljstava i rodbinskih odnosa, u onom smislu da ću lako iskulirati po godinu dana neviđanja. Možda čak i duže.

Svog prvog preletanja preko okeana se ni ne sjećam, jer sam popila lijekove kako bi mi let što prije prošao. Sjećam se samo turobnog sletanja i slike kanadske prerije od koje mi se prevrtao želudac, čak i iz ptičje perspektive. Vojvodina je ravna, ali je divna. Plus, pod oranicama je. Alberta, s druge strane, ima nepregledne prerije samonikle polužive travuljine koja baca u depresiju i ljude koji su progutali pet ekstazija. Inače je tamo popularno baš to. Valjda od muke ti klinci, malo da se razbude.

Dakle, već pri sletanju, shvatila sam da nešto debelo nije u redu. Osim što sam stigla u neku kaubojsku preriju, probudila sam se 9 hiljada kilometara daleko od svih. Od svog života, koji sam gradila 27 godina. Prvo što sam primjetila na ulicama je da su konstantno prazne. Nema ljudi, ali ima more automobila. Stekla sam utisak kao da nešto opasno griješim time što hodam po asfaltu. Stekli su vjerovatno isti utisak i ovi što su se vozikali oko nas kolima.

I na moje pitanje “Gdje ćemo sad?” – postojala su samo tri odgovora. Prvi je bio da se vozimo kroz planine. Drugi da idemo u shopping centar. A treći smo jedva iščupali, kao mogli bi na neki bazen. I to je bilo tako “cijela” tri meseca. Dok nije počeo stampedo, to im je atrakcija koja se dešava jednom godišnje. Kao vegetarijanac i neko ko zaista razume patnju životinja (svih), na tu istu manifestaciju mogla bih da odem da pucam u učesnike i publiku.

Jeste, nema ni toliko neprijatnosti među “prijateljima”, ali daleko je bilo kakvo značajnije i upečatljivije iskustvo proživljeno sa prijateljima. Družeći se s Kanađanima više nego sa našim ljudima, došla sam do zaključka da niko od njih nema niti jednog prijatelja iz srednje, ili, nedajbože, osnovne škole. Oni su inertni zombiji koji svojim površnim lajfstajlom omogućavaju sebi jednostavan prelazak iz života u Alchajmera, pa u smrt. Sve ih čeka slična sudbina. Jer su životi koje su vodili tako imbecilno isti.

Kuća – škola – soba – krevet dok su mali, kuća – posao – tv – krevet u odraslom dobu. Vikendom šoping centar i izbezumljujuće bauljanje po istom. Putovanja su preskupa i malo Kanađana može sebi da ih priušti. Zato je garderoba “made in China” uveliko dostupna.

Kafane bezlične, ulice puste. U glavnom gradu Kanade, u kom živim, ljetnji program na nekom izmišljenom trgu već sedam godina popunjava jedan te isti akrobata. Njegovo sumorno bordo-crno odjelo, prašnjavi šešir i anoreksična djevojka “iz publike”. Njih kad vidim, 7 dana ne mogu da spavam. Dobijem anksiozni napad, tripujem da sam u Danu mrmota. Zato sam prestala da pušim. Otvorim ujutru garažu kad zapalim, a ono stalno ista slika. Svako jutro “dobro jutro, kamperi.. good morning campers”. Volela bih bar da se pojavi Bil Marej, ali njega nema. Slika je nepodnošljiva.

Jednog jutra takvog ošišala sam pola metra plave kose na kecu. Mašinica dragog muža obrijala je moju glavu. Ovo je samo mali segment onoga što me vraća nazad. Ah, da, sloboda da dišeš i misliš je neprikosnovena na Balkanu. Volim ga svim srcem. Eto me, moja bedo i jade, stižem nazad, da opet budem slobodna i živa.

Vi koji ste “vani”, pišite nam u komentarima kako ste se Vi snašli u drugim državama i kako Vam je palo odvajanje od dotadašnjeg života ?