Svi mi danas negdje žurimo. Žurimo na posao, da platimo račune, da ispunimo tuđa očekivanja, da pokažemo verziju sebe koja je uvijek nasmijana.
Ali, jeste li se ikad zaustavili usred tog haosa i zapitali : „ A gdje sam tu ja ? „.
Često mislimo da će sreća doći onda kada dobijemo veću platu, kada djeca odrastu, kada dođe vikend. I tako dok čekamo to famozno „KADA“, život nam curi poput pijeska. Najveća zabluda koju nosimo u mislima, u sebi, je ta da imamo vremena. Odlažemo zagrljaje, odlažemo „izvini“, „volim te „ , i onaj obični, topli razgovor uz kavu, bez telefona. Mislimo da će prilike uvijek biti tu.
Ali istina je pomalo bolna, jer jedino što sada posjedujemo je udah koji upravo uzimamo. Na kraju dana niko se ne sjeća tvojih prekovremenih sati, modela telefona ili marke odjeće koju nosiš. Ono što ostaje u srcima ljudi je trag koji si ostavio svojom dobrotom. Kako si se osjećao pored nekoga ? Jesi li znao saslušati nekoga bez prekidanja ?
Biti čovjek u svijetu koji je postao jako hladan – to je najveći uspjeh !
Život nije generalna proba, ovo je naša premijera, naš jedini nastup. Nemojte ga provesti čekajući da se zavjese spuste da bi shvatili koliko je uloga bila lijepa.
