Nekadašnji gigant i nezaobilazno ime na svim najvažnijim infrastrukturnim projektima u Republici Srpskoj, preduzeće “Niskogradnja” iz Laktaša, danas proživljava svoje najteže dane. Dok se na terenu širom regije podižu novi tržni centri i moderni objekti, sjena propadanja nadvila se nad firmom Ljubomira Ćubića, ostavljajući iza sebe stotine neizvjesnih sudbina i ozbiljna pitanja o odgovornosti. Informacije s kraja 2025. i početka 2026. godine ne ostavljaju prostor za optimizam: preduzeće kojem “ne cvjetaju ruže” postalo je sinonim za poslovnu agoniju u kojoj deblji kraj, po pravilu, izvlači radnička klasa.
Najpotresniji dio ove priče nisu prazni bankovni računi firme, već sudbine ljudi koji su je decenijama gradili. Na platama koje kasne po tri i više mjeseci nisu “djeca” koja traže prvo zaposlenje, već ozbiljni ljudi, domaćini pred penzijom, koji su svoj život ugradili u metre asfalta širom zemlje. Za njih je situacija alarmantna – ne samo da žive na ivici egzistencije čekajući zarađeni novac, već su suočeni sa poražavajućom činjenicom da im radni staž nije uplaćen punih osam godina. Zbog ovog duga prema državi, radnici koji su pošteno odradili svoj vijek ne mogu ostvariti pravo na penziju, ostajući zarobljeni u sistemu koji ih je, čini se, zaboravio.
Finansijski sunovrat “Niskogradnje” prate i brojni kontroverzni potezi. Dok su firmi ranije odobravane pozajmice za vraćanje dugova drugim preduzećima, radničke plate su ostajale u drugom planu. Na sve to, imidž preduzeća dodatno je poljuljan inspekcijskim kaznama zbog nepropisnog odlaganja otpada na obalama Vrbasa, što oslikava opštu sliku rasula. Javnost u Laktašima i Banjaluci s pravom se pita: kako je moguće da firma koja je decenijama bila glavni izvođač radova dođe do tačke gdje ne može ispoštovati osnovne zakonske obaveze prema zaposlenima?
Dok druge firme preuzimaju kormilo izgradnje u Laktašima, poput projekata za velike lance kao što je Lidl, radnici “Niskogradnje” ostaju u vakuumu između obećanja i surove realnosti. Pitanje dokle će se “kola lomiti” na leđima onih koji su najzaslužniji za dosadašnje uspjehe firme više nije samo ekonomsko, već duboko moralno pitanje. Bez hitnog rješavanja osam godina neuplaćenog staža i isplate zaostalih zarada, “Niskogradnja” rizikuje da, umjesto po mostovima i putevima, ostane upamćena po nepravdi nanesenoj sopstvenim ljudima.
Postavlja se pitanje koje je paralo tišinu laktaških ulica: Kako je moguće da preduzeće koje je decenijama „asfaltiralo“ put u bolju budućnost Republike Srpske, danas svoje najodanije radnike ostavlja u blatu neizvjesnosti? Dok se bilansi friziraju, a pozajmice vrte u začaranom krugu vraćanja dugova drugim moćnicima, oči javnosti uprte su u one koji bi trebali sprovode zakon. Tko je dozvolio da prođe osam dugih godina bez uplaćenog feninga za mirovinsko osiguranje, pretvarajući pošten rad u doživotnu robu bez prava na penziju?
Ovo više nije samo priča o propadanju jedne tvrtke; ovo je brutalna ilustracija sustava u kojem su „ozbiljni ljudi“ pred penzijom postali kolateralna šteta poslovnih akrobacija. Dok se na horizontu dižu sjajni krovovi novih tržnih centara i nižu uspjesi novih izvođača, radnici „Niskogradnje“ ostaju zarobljeni u prošlosti koja im duguje sve – od plate do dostojanstva. Ako država i nadležne institucije nastave da okreću glavu, ostaje samo gorak ukus nepravde i pitanje: čija će se leđa sljedeća slomiti pod teretom tuđih milijuna, dok heroji rada iz Laktaša broje mjesece bez hljeba i godine bez staža?
