U srijedu, 22. aprila, navršavaju se dvije tužne godine otkako je Banjaluka ostala bez jedne od svojih najplemenitijih sugrađanki. Milana Koprena (47), omiljena pedagogica OŠ “Branko Radičević” i dobitnica Svetosavske nagrade, stradala je u stravičnoj nesreći kod Rebrovačkog mosta, a njena porodica i danas, dvije godine kasnije, uz neopisiv bol nosi i težak teret nepravde.
Suđenje nije ni počelo, optuženi slobodno šeta
Iako je optužnica protiv Stefana Srdića, koji se tereti da je iz nehata skrivio nesreću, potvrđena još krajem 2024. godine, sudski proces nevjerovatno tapka u mjestu. Porodica ne krije ogorčenje radom pravosuđa i činjenicom da ročišta još uvijek nema na vidiku.
“Nakon potvrđivanja optužnice – ništa. Nije zakazano ni prvo ročište. Postoje svi dokazi, policijski zapisnici, kamere, sve je jasno, a proces ide u nedogled. Optuženi je i dalje na slobodi, dok smo mi potpuno nemoćni”, izjavio je za medije Milan Koprena, brat nastradale Milane.
Sutra okupljanje u podne: Banjaluka ne zaboravlja
Milanine kolege, prijatelji i đaci sutra će još jednom pokazati da sjećanje na ženu koja je bila oslonac generacijama ne blijedi.
- Marš sjećanja: Kolege iz OŠ “Branko Radičević” okupiće se u 12:00 časova ispred škole, odakle će krenuti ka mjestu tragedije kod Rebrovačkog mosta.
- Pomen: Na mjestu stradanja biće odata počast polaganjem cvijeća, dok će se prijatelji i u večernjim časovima ponovo vratiti na mjesto gdje je Milana nasilno istrgnuta iz njihovih života.
“Dionica smrti” i dalje bez česme
Podsjećamo, na ovoj dionici puta stradalo je više osoba, uključujući i slovenačkog konzula Marjana Rističa, koji je poginuo svega dvadesetak metara od mjesta Milanine pogibije. Iako je nakon Milanine smrti postavljen stacionarni radar, obećana spomen-česma na mjestu tragedije još uvijek nije izgrađena.
Milana Koprena bila je dobitnica Svetosavske nagrade, a njena škola je čuva od zaborava kroz memorijalne filmove i kutke za poruke. Ipak, jedina prava utjeha za porodicu – pravedna sudska presuda – i dalje se čini nedostižnom.
Pitanje za naše čitaoce: Kako komentarišete činjenicu da ni nakon dvije godine od tragedije suđenje nije ni počelo? Da li sistem zakazuje tamo gdje je najpotrebniji?
