Banjaluka proživljava eru u kojoj je najava projekta postala važnija od samog rezultata, a politički marketing uspješno mijenja realnost na terenu. Od preimenovanja civilne zaštite u šetališta, preko nevidljivih bolnica i mostova, pa sve do plastičnih dinosaurusa, mandat Draška Stanivukovića pretvorio se u sagu o nerealizovanim obećanjima i milionskim promašajima koji ostavljaju trajne posljedice na budžet i izgled grada.
Jedan od najeklatantnijih primjera ove političke magije jeste takozvana banjalučka riva i famozno šetalište uz Vrbas. U ljeto izborne godine, uz nezaobilazne kamere i pompu, građanima je predstavljena nova oaza za odmor u koju je uloženo skoro tri miliona maraka namijenjenih civilnoj zaštiti i vatrogascima. Javnost je ubrzo saznala gorku istinu da šetalište zapravo predstavlja klasičnu obaloutvrdu koja nestaje pod vodom sa prvom jačom kišom. Da stvar bude gora, betonirane staze su ubrzo popucale, a vrhunac ekološkog nemara demonstriran je brutalnom sječom višedecenijskih vrba koje prirodno štite obalu od erozije. Odgovor gradonačelnika na opravdani bijes javnosti i struke svodio se na izjave da se drama pravi bez razloga, dok je istovremeno najavljivao nove megalomanske zahvate na istom tom ogoljenom stratištu.
Slična sudbina zadesila je i saobraćajnu infrastrukturu kroz priču o nepostojećem mostu u naselju Dolac. Milionski krediti su podignuti, ali umjesto spajanja obala, novac je preusmjeren na izgradnju kružnog toka kod Kastela. Ovaj kružni tok, izgrađen bez potrebne dokumentacije, regulacionog plana i građevinske dozvole na zaštićenom arheološkom lokalitetu, zvanično se vodi kao uređenje prilaza nepostojećem mostu. Danas građani imaju nelegalnu saobraćajnicu i spomenik Tvrtku Kotromaniću koji služi prvenstveno kao kulisa za gradonačelnikovo fotografisanje, dok se završetak stvarnog projekta i ne nazire.
Kada se govori o sportskoj infrastrukturi, nezaobilazna tema je takozvana kabriolet dvorana, izgrađena za potrebe teniskog turnira. Ovaj kompleks koštao je nevjerovatnih pedeset pet miliona maraka, od čega je grad direktno izdvojio petnaest miliona uz besplatno zemljište i prateće radove. Nakon što su se ugasili reflektori i završili mečevi, dvorana je prepuštena propadanju umjesto da postane regionalni sportski centar dostupan djeci i rekreativcima. Za mnoge analitičare ovaj preskupi objekat ostaje trajni simbol političke simbioze i pripitomljavanja nekadašnjeg opozicionara.
Najosjetljivije kategorije društva, poput roditelja i djece, takođe su ostale kratkih rukava. Obećanje o besplatnim vrtićima za svako dijete i potpunom ukidanju lista čekanja palo je u vodu. Umjesto izjednačavanja cijena privatnih i javnih predškolskih ustanova, administracija je predlagala poskupljenje javnih vrtića. Vrhunac predizbornog apsurda odigrao se u Novoseliji, gdje je sedam dana prije izbora svečano otvoren vrtić u sklopu osnovne škole. U opremanje prostora uloženo je trista šezdeset hiljada maraka javnog novca, a objekat formalno-pravno nikada nije ni registrovan kao vrtić. Prostorija puna novog namještaja i igračaka danas stoji zaključana i prazna.
Dugoročna kapitalna obećanja, poput gradske bolnice i prečistača otpadnih voda, potpuno su nestala iz fokusa Gradske uprave. Nakon godina priče o studijama opravdanosti i projektima vrijednim preko stotinu miliona maraka, Banjalučani nisu dočekali ni postavljanje kamena temeljca. Istovremeno, u samom centru grada, na Trgu Krajine, umjesto velelepnog hotela Palas od dvadeset pet spratova, stoji samo ogromna rupa ograđena tek nakon oštrog pritiska javnosti. Da bi se udovoljilo investitorima, regulacioni planovi u užem centru grada mijenjani su preko noći, otvarajući vrata masovnoj i planski neartikulisanoj gradnji višespratnica.
Kao konačni paradoks ove administracije izdvaja se pitanje transparentnosti, koja je nekada bila glavno obećanje i politički program. Pristup informacijama o trošenju javnog novca danas je gotovo nemoguć, novinarska pitanja ostaju bez odgovora, a sjednice i konferencije za medije pretvorene su u jednosmjerne monologe. Računi za milionske projekte, nepostojeće mostove i dvorane nikada nisu položeni građanima, dok ključne informacije o radu Gradske uprave javnost saznaje isključivo putem društvenih mreža i opozicionih odbornika.
