Ako biste danas pitali prosječnog čovjeka kako je, vjerojatno biste dobili jedan od dva odgovora: “Ludo je” ili “Nemam vremena” . Živimo u dobu u kojem je brzina postala statusni simbol, a dubina nepoželjni teret. Sve smo sveli na kratke forme – od vijesti koje čitamo samo kroz naslove, do odnosa koje održavamo preko emotikona.
Pitanje koje se nameće samo od sebe glasi: Kada smo postali ovoliko površni?
Nekada se kafa pila satima, ne zato što nismo imali šta raditi, već zato što je razgovor imao svoju težinu. Danas, kafa služi kao scenografija za dobru fotografiju na društvenim mrežama. Dok nam se kafa hladi, mi hvatamo savršen ugao, biramo filter i osmišljavamo opis koji će zvučati dovoljno duboko, dok mi sami klizimo po površini tog trenutka.
Paradoksalno, što lakše shvatamo krupne stvari, to nas one sitne više izbacuju iz takta. Naljutićemo se jer aplikacija kasni tri minute, ali ćemo ostati ravnodušni na činjenicu da mjesecima nismo istinski porazgovarali s roditeljima ili prijateljima.
Zaboravili smo da se vrijednost gradi u čekanju, trudu i prisutnosti. Ljubav nije samo “lajk”, uspjeh nije samo cifra na računu, a mir nije samo odlazak na vikend van grada ako sa sobom nosimo isti onaj nemirni mozak koji ne zna da se isključi.
Vrijeme je za “kočnicu”.
Možda je trenutak da prestanemo shvatati život kao usputnu stanicu ka nečem “boljem” što tek treba da dođe. To bolje je upravo ovdje, u tišini između dvije obaveze, u ukusu te hladne kafe koju smo zaboravili popiti i u ljudima koji stoje pored nas dok mi gledamo u telefone.
Život nije generalna proba. Ako sve budemo shvatili olako, jednog dana ćemo se probuditi i shvatiti da nam je sve ono važno jednostavno – iscurilo kroz prste.
