Svi imamo taj jedan folder u glavi. Onaj na kojem piše „Što bi bilo, kad bi bilo“ . U njemu se nalaze svi oni savršeni scenariji: posao iz snova koji smo zamalo dobili, osoba koja je bila „ona prava“ ali je otišla, ili onaj hrabri životni preokret koji se nikada nije dogodio.
Gledajući sa strane, te su želje bile besprijekorne. Bile su plemenite, logične i činile su nam se kao jedini ispravan put prema sreći. Pa ipak, ostale su samo to – želje.
Kad se „savršeno“ ne poklapa sa stvarnošću
Često nas zaboli upravo to što ne vidimo logičan razlog za neuspjeh. Kad želimo nešto loše za nas, lako je kasnije reći „dobro je da se nije desilo“. Ali što kad je želja bila dobra? Kad ste željeli ozdravljenje, pomirenje ili priliku da pokažete koliko vrijedite?
Evo nekoliko razloga zašto se te „dobre“ stvari ponekad ne ostvare:
- Vrijeme nije naš saveznik (još): Ponekad je želja prava, ali je tajming pogrešan. Život često ne daje ono što želimo onda kada mi mislimo da smo spremni, već onda kada smo zapravo sposobni to zadržati.
- Prostor za nešto što još ne vidimo: Postoji stara izreka da je „ne“ zapravo preusmjeravanje. Dok gledamo u zatvorena vrata, ne primjećujemo da se na drugom kraju hodnika otvara prozor koji nudi pogled koji nismo mogli ni zamisliti.
- Iluzija kontrole: Volimo misliti da smo mi režiseri svakog kadra svog života. Realnost je da smo često samo glumci koji moraju improvizirati jer je scenarij puno širi od naših trenutnih želja.
Tuga za neostvarenim je ljudska
Sasvim je u redu osjetiti sjetu zbog onoga što se nije dogodilo. Nemojte dopustiti da vam kažu kako ste „nezahvalni“ jer žalite za propuštenom prilikom. Ta tuga je dokaz da imate srce koje se usudi sanjati.
Ali, postoji tanka linija između sjećanja i zaglavljenosti. Život se ne događa u onome što je moglo biti, nego u onome što radite s onim što imate sada.
Kako dalje?
Možda se ta „savršena“ želja nije ostvarila jer bi vas odvela na put na kojem biste izgubili sebe. Možda vas je taj neuspjeh naučio otpornosti koju danas imate. A možda, samo možda, život čuva tu neostvarenu želju kao podsjetnik da se uvijek isplati nadati – jer najbolja poglavlja često pišu oni koji su preživjeli zatvorena vrata.
Sljedeći put kad se sjetite svoje neostvarene, a „tako dobre“ želje, umjesto gorčine, pokušajte joj se nasmiješiti. Ona je bila dio vašeg rasta. A najbolji dijelovi vaše priče? Oni se možda upravo sada, dok ovo čitate, polako slažu u pozadini.
