Kažu da čovjek cijeli život bježi od mjesta u kojem je prohodao, samo da bi mu se, u nekim zrelim godinama, u mislima vraćao svakoga dana. Postoji ta nevidljiva nit, tanja od svile, a jača od čelika, koja nas veže za onaj komad zemlje na kojem smo prvi put naučili šta znači biti “svoj na svome”.
Putokazi od sjećanja
Povratak u rodni kraj nikada nije samo vožnja kilometrima. To je putovanje kroz vrijeme. Dok se približavaš poznatoj tabli sa imenom mjesta, želudac se steže na poseban način. To nije strah, to je poštovanje prema onom djetetu koje si nekada bio, a koje te i dalje čeka tamo, negdje pored stare kapije.
Svaka krivina na putu ima svoju priču:
- Onaj stari krivi bor koji je preživio sve oluje, baš kao i tvoji stari.
- Miris loženja iz dimnjaka koji te, čim otvoriš vrata automobila, udari jače od bilo kojeg skupog parfema.
- Zvuk komšijskog pozdrava koji ne pita “gdje si bio”, nego tiho konstatuje “dobro nam došao”, kao da nikad nisi ni odlazio.
Kuća nisu zidovi, već uzdasi
Možda je fasada izblijedila, možda je ograda malo popustila pod teretom godine, ali unutra… unutra je vrijeme stalo. Na onom starom kredencu i dalje stoje iste slike, a kafa iz okrnjene šolje ima ukus koji nijedan moderni kafe-aparat ne može ponoviti.
Tu shvatiš da su te godine u tuđini bile samo privremeni boravak. Tamo si bio “neko”, imao si titulu, posao, obaveze… Ali ovdje, ovdje si samo ti. Bez maski, bez potrebe da se dokazuješ. Ovdje tvoje ime odjekuje drugačije.
Šta nosimo nazad?
Najteži dio svakog povratka je onaj ponovni odlazak. Trenutak kad u retrovizoru gledaš kako tvoja rodna kuća postaje sve manja, dok ne nestane iza brda. Ali ovaj put, ne odlaziš prazan.
Nosiš sa sobom miris doma u kosi, toplinu majčinog dlana na ramenu i mir koji ti samo tišina rodnog kraja može pružiti. Odlaziš, ali znaš – gdje god da te putevi odvedu, tvoje srce ima fiksnu adresu.
Jer dom nije tamo gdje spavaš. Dom je tamo gdje tvoja duša može da ćuti, a da je svi razumiju.
