Postoje jutra koja mirišu na rutinu. Miris kave, zvuk koraka po asfaltu i onim decenijama prepoznatljiv zvuk sarajevskog tramvaja koji siječe zrak, dok se kreće kroz srce grada. Za putnike u tom kobnom vagonu, to bi trebao biti još samo jedan krug u kolotečini. Niko nije planirao da će se taj krug zatvoriti na tako silovit, metalan i nažalost nepovratan način.
Juče je Sarajevo utihnulo pod težinom gvožđa koje se skliznulo sa puta. Juče je grad postao mjesto gdje se linija između “vidimo se kasnije” i “nikad više” izbrisala u sekundi. Jedan život se ugasio. Jedna stolica za porodičnim stolom danas je prazna, a tišina koja je ostala iza te osobe glasnija je od svake sirene hitne pomoći koja je jučer parala sarajevski zrak. To je bio nečiji brat, sin, prijatelj, čovjek koji je krenuo tamo gdje svi idemo, na posao, fax, u školu, vjerujući da su šine po kojima se krećemo sigurne. S druge strane ove iste tragedije, mlada osoba se budi u bolnici, u svijetu koji joj više nikada neće biti isti. Gubitak ekstremiteta u cvijetu mladosti, nije samo medicinski zahvat, to je amputacija jednog dijela snova, jedne bezbrižnosti i lakoće koraka kojim se svijet osvaja. Dok se ljekari bore za fizički oporavak, društvo bi se trebalo pitati :Ko će izliječiti amputiranu sigurnost jednog naroda?
Ova tragedija nije samo vijest na portalu koju ćemo skrolovati do sutra. Ona je ogledalo u kojem moramo pogledati vlastitu odgovornost – od onih koji drže kormilo ove države, do onih koji održavaju strojeve.
Želimo brz oporavak povrijeđenima i izražavamo najdublje saučešće porodici stradale osobe.
