Ako ste ikada uhvatili sebe kako u tri ujutru plačete jer je Husein saznao da mu je tetka zapravo izgubljeni brat blizanac koji je operisao lice, čestitamo – upali ste u zamku. Bez obzira na to da li preferirate turski čaj i drame koje traju duže od prosječnog fakulteta ili špansku strast gdje se šamari djele umjesto „dobar dan“, dijagnoza je ista: Serijski zavisnik.
1. Turske serije: Gde vreme stoji, a suze teku u potocima
Kod Turaka nema žurbe. Ako se dvoje glavnih junaka sretnu na ulici, taj kadar će trajati tri i po minuta. On gleda nju, ona gleda njega, kamera kruži oko njih kao da snimaju reklamu za šampon, a u pozadini svira violina koja vrišti „nećete se poljubiti još barem 40 epizoda“.
- Zlatno pravilo: Glavni junak mora biti ili vlasnik holdinga (šta god to bilo) ili opasni momak sa srcem od pamuka koji živi u vili sa minimalno 40 soba.
- Dramski vrhunac: Šoljica kafe koja ispada iz ruke i razbija se u usporenom snimku. To je znak da je neko ili trudan, ili mrtav, ili je saznao da je nasljednik pola Istanbula.
2. Španske serije: Strast, šamari i amnezija
Španci (i njihovi latino rođaci) ne gube vrijeme na duge poglede. Oni idu pravo u dramu. Ako se u prvoj epizodi niko nije onesvjestio, smatrajte je promašenom.
- Identitet je relativan: U španskoj seriji niko nije onaj za koga se izdaje. Baštovan je zapravo grof, sluškinja je izgubljena nasljednica, a zli blizanac je uvjek tu da pokvari zabavu.
- Amnezija kao hobi: Glavni lik dobije blagi udarac u glavu i odmah zaboravi špansku gramatiku, porodicu i gdje je parkirao auto. Srećom, pamćenje se vraća čim ugleda staru ljubav na kiši.
Bilo da birate Sulejmana ili Kasandru, istina je jedna – realan život je dosadan. Ko još želi da rješava račune za struju kad može da brine o tome da li će Kemal saznati da je Nihan zapravo…
