Igra je mnogo starija nego što mislimoIako je kod nas doživljavamo kao “klasičnu porodičnu igru”, njeni korijeni vode do indijske igre **Pachisi**, stare više od 1.500 godina. Pachisi su igrali i indijski carevi, a ploča je često bila izvezena na tkanini.
Modernu verziju je napravio Nijemac
Današnji oblik igre osmislio je Josef Friedrich Schmidt 1907. godine u Minhenu. U početku ju je ručno proizvodio u svom stanu.Tokom Prvog svjetskog rata igra se masovno širila jer je dijeljena vojnicima – bila je jednostavna i jeftina za proizvodnju.
Ime je zapravo psihološka poruka
Naziv „Čovječe, ne ljuti se“ (njem. *Mensch ärgere Dich nicht*) je doslovno savjet igračima.Ironično – upravo ta igra često izaziva najviše ljutnje u porodici.Ima bezbroj verzija širom svijeta* Engleska verzija: Ludo, U SAD-u: Sorry! U Španiji: Parchís, U Hrvatskoj, Srbiji i BiH: “Čovječe/čoveče, ne ljuti se” Sve su bazirane na istoj ideji – kretanje figura prema “kući”.
Simbolika povratka kući
Cilj igre je dovesti sve figure u “kućicu”. Neki teoretičari igara tumače to kao simbol životnog puta – prepreke, vraćanje na početak, strpljenje i sreća. Igra kombinuje sreću i strategijuIako zavisi od bacanja kockice, postoji i taktički dio:* Da li izvesti novu figuru ili pomjeriti postojeću?* Koga napasti?* Kada rizikovati?Zato nije baš “samo sreća”.Dobra je za razvoj djecePedagozi ističu da igra pomaže u:* učenju brojanja* prihvatanju poraza* razvoju strpljenja* socijalnoj interakciji.
Zapravo je mini-škola emocionalne inteligencije
Porodična drama u kutiji
Statistički gledano (u anketama o porodičnim igrama), “Čovječe, ne ljuti se” je među igrama koje najčešće izazovu svađu – jer vas neko može vratiti na početak baš kad ste pred pobjedom.
