Odlazak mladih sa Balkana više nije vijest – postao je svakodnevica. Gotovo da nema porodice koja nema nekoga u Njemačkoj, Austriji ili nekoj drugoj evropskoj zemlji. Karte u jednom pravcu kupuju se tiho, bez mnogo pompe, ali sa velikim očekivanjima.
Razlozi su svima poznati – veće plate, sigurniji poslovi, uređeniji sistem. Mladi žele stabilnost, žele da znaju da će njihov rad biti cijenjen i adekvatno plaćen. U zemljama regiona, uključujući i Crnu Goru, često se suočavaju sa nesigurnim ugovorima, političkim zapošljavanjem i sporim napredovanjem.
Ipak, priča nije crno-bijela.
U posljednjih nekoliko godina pojavljuje se i druga strana medalje. Sve više mladih pokušava da pokrene sopstveni biznis, radi online za strano tržište ili razvija projekte koji nijesu vezani za lokalnu ekonomiju. Digitalne platforme otvorile su vrata koja ranije nijesu postojala, pa danas mladi iz Podgorice, Nikšića ili manjih gradova mogu raditi za klijente širom svijeta.
Tu je i faktor emocije. Porodica, prijatelji, osjećaj pripadnosti – stvari koje novac ne može kupiti. Mnogi koji su otišli priznaju da im najviše nedostaje upravo taj dio života. Neki se vraćaju sa ušteđevinom i novim iskustvom, pokušavajući da započnu nešto kod kuće.
Države regiona često govore o strategijama za zadržavanje mladih, ali konkretni rezultati su i dalje ograničeni. Bez sistemskih promjena – od obrazovanja do tržišta rada – teško je očekivati masovni preokret.
Pitanje koje ostaje jeste: da li mladi odlaze zato što žele, ili zato što moraju?
Istina je vjerovatno negdje između. Dok jedni vide budućnost van granica Balkana, drugi i dalje vjeruju da se promjena može desiti iznutra. Između odlaska i ostanka nalazi se nada – a ona je, za sada, i dalje prisutna.
