Kažu da se čovjek navikne. Navikne se na čiste ulice, na vozove koji ne kasne ni sekundu i na sistem u kojem sve radi “kao sat”. Naučiš jezik, položiš te certifikate, dobiješ onaj papir što ti garantuje sigurnost. Ali ima nešto što ti nijedan pasoš ne može dati – onaj osjećaj kad ne moraš da objašnjavaš ko si.
Tamo negdje, u tuđini, mi smo “vrijedni radnici”. Mi smo oni što ne staju, što grade njihove gradove dok u mislima kreče svoje stare zidove. A onda dođe onaj juli ili decembar. Krene groznica. Pakuju se koferi kao da se seli čitav život, a zapravo se nosi samo čežnja i neki slatkiši za rođake i prijatelje.
Miris koji se ne zaboravlja
Nije to samo do ćevapa ili bureka. To je do onog prvog udisaja kad pređeš granicu. Miris zapaljenog drveta u jesen, kafa koja se peče kod komšinice, i ona buka u saobraćaju koja te nervira, a zapravo te liječi. Jer ta buka znači da si među svojima, ljudima koji znaju i razumiju zašto si otišao “vani”.
Čuvari uspomena
Gledam te ljude, naše ljude. Rade tri posla da bi napravili kuću u rodnom selu u kojoj niko neće živjeti više od dvije sedmice godišnje. Ludo? Možda. Ali ta kuća nije od cigle, ona je od inata. Ona je dokaz da nas nisu izbrisali, da još uvijek postojimo na onom parčetu zemlje gdje smo naučili prve korake.
Pijemo kafe iz onih velikih šolja na pauzama, dok nam oči bježe na portale, tražeći vijesti iz kraja. Smijemo se istim forama, plačemo uz iste pjesme. Možeš ti otići s Balkana, ali on u tebi ostane kao stari ožiljak – zaboli na svaku promjenu vremena.
Zato, nazdravlje vama što ste “tamo”, a mislima “ovamo”. Vama koji gradite tuđe svjetove, a sanjate svoje mahale. Nije lako biti drvo čije je korijenje na jednom, a grane na drugom kontinentu. Ali znajte – vi ste najjači mostovi koje Balkan ima.
