Dok čitate ovaj tekst, velika je šansa da ste maloprije zatvorili još jedan tab sa vjestima. Naslovi su “ubitačni”, crveni, vrište o eskalaciji, dronovima, balističkim raketama i „tački bez povratka“. Rat u Iranu, koji se više ne dešava tamo nekom drugom, već pulsira u našim telefonima, postao je stalni podstanar u našim mislima.
Pitanje koje sebi ne postavljate naglas, ali koje vam ne da da zaspite je: Šta ako ovo stvarno ode predaleko?
Strah koji osjećamo nije samo strah od rata – to je strah od gubitka kontrole. Živimo u eri gdje smo svjedoci istorije u realnom vremenu. Vidimo bljesak na nebu iznad Isfahane prije nego što diplomate uopšte stignu da sastave saopštenje. Ta brzina informacija nas ne čini informiranima, već nas drži u stanju stalnog „bori se ili bježi“ (fight-or-flight) režima.
Gledamo u mapu Bliskog istoka kao u vlastito dvorište, svjesni da u modernom svijetu nijedan potres nije lokalni. Cjene goriva, ekonomija, mir – sve djeluje krhko poput stakla.
Najstrašnija stvar kod geopolitičkih kriza je naša apsolutna nemoć da na njih utičemo. Ne možemo zaustaviti rakete, niti možemo naterati lidere da sednu za sto. Ali možemo sprečiti da nas taj strah paralizuje.
- Digitalni post kao samoodbrana: Ako provjeravate vijesti svakih 15 minuta, ne pomažete nikome, a uništavate sebe. Odredite dva termina dnevno za informisanje. Svijet se neće srušiti ako ne saznate za novi „breaking news“ istog sekunda.
- Fokus na „Mali krug“: Psihologija kaže da se strah pobeđuje akcijom. Ne možete rešiti konflikt u Iranu, ali možete rešiti problem koji imate na poslu ili posvetiti pažnju porodici. Fokusirajte se na zonu svog uticaja.
- Prihvatite neizvesnost (koliko god zvučalo teško): Istorija je niz kriza koje su ljudi preživeli. Strah je prirodan, ali on je loš savetnik. Ne dozvolite mu da vam ukrade današnji dan zbog potencijalnog sutrašnjeg haosa.
Je li kraj svijeta?
Vjerovatno nije. Svijet je mnogo puta bio na ivici, ali nagon za samoodržanjem čovječanstva je jači nego što mislimo. Dok gledate u ekran i osjećate tu težinu u stomaku, sjetite se da niste sami. Taj strah dijeli milijarde ljudi. On nas, na neki bizaran način, podsjeća koliko nam je stalo do mira i života koji vodimo.
Umesto da se pitate „šta će biti“, pokušajte da se pitate „šta mogu da uradim danas da ostanem normalan“. Jer, ako dopustimo da nas strah slomi pre nego što se išta desi, rat je već ušao u naše domove, a da nije ispaljen ni jedan metak.
Udahnite. Isključite obavijesti. Život je i dalje ovdje.
