Postoje obrade koje su tek omaž originalu. I postoje one rijetke, koje pjesmu presvuku u novu kožu, a da joj ne oduzmu dušu.
Nirvanina verzija “The Man Who Sold the World” pripada ovoj drugoj kategoriji.Kao neko ko poznaje strukturu pjesme, produkciju i kontekst epoha, mogu reći da je Bowiejeva verzija iz 1970. tipično dijete svog vremena – psihodelična, pomalo teatralna, sa dozom glam mistike koja lebdi nad cijelim aranžmanom. Bowie tu igra ulogu, pomjera identitete, koketira s idejom alter ega.
Sve je pomalo distancirano, inteligentno, konceptualno.A onda dođe Nirvana.Na MTV Unpluggedu 1993. godine, pjesma se ogoli do kostiju. Nema više glam slojeva. Nema maske. Ostaje samo tjeskoba. I tišina između tonova.Cobain je nije otpjevao kao interpretator – otpjevao ju je kao ispovijest. Njegov vokal nije tehnički savršen, ali je emotivno razoran. U njegovoj verziji stih „I thought you died alone, a long long time ago“ ne zvuči kao poetska metafora, nego kao unutrašnji dijalog. Kao razgovor s vlastitim lomovima.Muzički gledano, aranžman je minimalistički, ali promišljen. Akustične gitare stvaraju zatvoreni, skoro klaustrofobičan prostor. Bas i bubanj su suzdržani, gotovo oprezni. Sve služi pjesmi, ništa ne dominira. Upravo ta suzdržanost daje težinu svakom stihu.
Zanimljivo je kako je Nirvana, bend koji je simbol bunta i distorzije, ovu pjesmu učinila moćnom kroz tišinu. To je dokaz zrelosti – znati kada ne svirati.I možda je upravo tu najveća snaga njihove verzije: u ranjivosti. Bowie istražuje identitet kao umjetnički koncept.
Cobain ga proživljava. Nakon njegove smrti, pjesma dobija dodatni sloj značenja, ali čak i bez tog tragičnog konteksta, ova izvedba stoji sama za sebe kao jedna od najuspjelijih obrada u istoriji rocka.Kada danas slušam obje verzije, ne pitam se koja je bolja. One nisu u konkurenciji. Bowie je napisao pjesmu. Nirvana ju je ogolila.A to je ponekad najviši oblik poštovanja u muzici.
