Dok jedni slave uz cvijeće i večere, žene u Palestini trče pod snajperskom vatrom da spasu živote.
Dok se širom svijeta 8. mart obilježava poklonima, izlascima i svečanim večerama, u Palestini žene provode Dan žena u sasvim drugačijoj stvarnosti – pod ruševinama, u improvizovanim bolnicama i na prvoj liniji borbe za život. Objavljen je video u kojem doktorica, skidajući jaknu, trči ispred snajperske vatre kako bi prenijela teško ranjenog čovjeka iz šatora. Taj prizor, koji bi trebao potresti savjest čovječanstva, prošao je gotovo neprimijećen.
Jesmo li postali licemjerni? Dok jedni slave, drugi preživljavaju. Svijet gleda dvostrukim aršinima: patnja onih koji su godinama u razaranju postala je rutina, gotovo nevidljiva. Kao da smo zaboravili da su i one žene – majke koje žele mir, sigurnost i domovinu za svoju djecu.
Žene u Palestini, baš kao i žene svuda, sanjaju o normalnom životu. One žele da njihova djeca rastu u miru, da imaju školu, budućnost i dom. Njihova borba nije samo za opstanak, već i za dostojanstvo koje im se sistematski uskraćuje. Dok se govori o ravnopravnosti i pravima žena na globalnom nivou, one ostaju zaboravljene – kao da njihova patnja ne pripada istom svijetu.
Ovaj kontrast između svečanosti i tragedije otvara bolno pitanje: da li je Dan žena postao praznik forme, a ne suštine? Ako se zaista borimo za prava žena, onda ta borba mora biti univerzalna. Ne može biti selektivna. Ne može se mjeriti cvijećem u jednoj zemlji, dok u drugoj žene gube živote pokušavajući spasiti ranjenike.
Dok se svijet zabavlja, one se bore. Dok se mi radujemo, one tuguju. Njihova priča mora biti ispričana, jer Dan žena nije samo dan slavljenja – to je dan podsjećanja da prava žena nisu privilegija, već osnovno ljudsko pravo.
