Prošetaj bilo kojim gradom na Balkanu i zatvori oči na trenutak. Pomislićeš da si u Monte Karlu. Oko tebe bruje motori od 3.000 kubika, sijevaju najnoviji iPhone modeli, a usne i jagodice su toliko “napucane” da jedva prolaze kroz vrata kafića. Svi su direktori, svi su investitori, svi su “u nekim pričama”.
A onda se vrate kući.
Vrate se u stanove gdje se tapete odljepljuju, gdje se čeka bakina penzija da se plati struja i gdje se pašteta maže tanje od papira. Ali bitno je da se na Instagramu “grmi”. Bitno je da je na stolu flaša skupog pića koju petoro njih otplaćuje na rate, dok konobaru ostavljaju bakšiš od kojeg ne može ni žvake kupiti.
Kome se mi to dokazujemo?
Dokazujemo se ljudima koje zapravo mrzimo, parama koje nemamo, kupujući stvari koje nam ne trebaju. Postali smo društvo lizinga i pušenja cigara na veresiju. Kupujemo auto od 20 hiljada eura, a parkiramo ga ispred kuće koja nema fasadu. Kupujemo patike od 300 eura, a nemamo 30 eura za sistematski pregled.
Važnije nam je kako nas vidi neznanac na ulici, nego kako nas vidi sopstveno ogledalo.
Danas se ne ide na odmor da bi se odmorilo, nego da bi se dokazalo da se ima. Ako nisi izbacio sliku sa plaže, kao da se nisi ni kupao. Ako nisi snimio sat na volanu dok voziš 150 na sat, kao da nisi ni putovao. Prodajemo sopstveni mir za šaku lajkova od ljudi koji bi nam se sutra smijali da propadnemo.
Ganjamo standard koji su nam nametnuli polupismeni likovi sa ekrana, dok nam stvarni život prolazi u minusu na tekućem računu.
Prestanite se lagati. Nisi bogat ako duguješ banci za sve što nosiš na sebi. Nisi uspješan ako ti je osmijeh na slici fejk, a pritisak 200 sa 100 od stresa kako ćeš preživjeti do prvog.
Istinska elita ne vrišti markama. Istinska elita ima mir, ima slobodu i ne mora nikome ništa da dokazuje. Sve ostalo je samo jeftina scenografija u pozorištu zvanom “vidite me, ja sam neko”.
Pitanje je samo – kad se ugase svjetla i kad ostaneš sam sa svojim dugovima, ko si ti zapravo?
