Pišem ovo dok mi pred očima plešu dva naslova. Jedan kaže da ćemo za petnaest dana ostati bez goriva, da će svijet stati, da se “vežemo” jer nas čeka ponor. Drugi nas mami suncem i kafom na 23 stepena. I tu, u tom procjepu između “propasti svijeta” i “savršenog vikenda”, stanuje naša današnja tragedija.
Između straha i ravnodušnosti
Zašto nam se sve ovo dešava? Kako smo postali generacija koja svako jutro skroluje kroz vijesti o ratovima, blokadama moreuza i ekonomskim krahovima kao da čitamo rezultate lokalne kladionice?
Dmitrijev upozorava na “gašenje” Evrope 20. aprila. Ormuski moreuz se zatvara. Cijene nafte divljaju. Njemačka, ta obećana zemlja naših očeva, kažu, postaje nebitna. Dok se veliki igraju šaha na globalnoj tabli, mi smo pijuni koji više ne znaju ni u kom smjeru se kreću.
Pitanje koje boli: Da li nas više brine cijena litre goriva ili činjenica da smo postali ravnodušni na to što se svijet oko nas raspada po šavovima?
Tragedija naroda: Zašto ćutimo?
Pitate se zašto su tragedije postale naša svakodnevica? Možda zato što smo dopustili da nas podijele na one koji imaju i one koji preživljavaju. Dok jedni mjere BDP i procente pada moći, običan čovjek gleda u nebo i moli se za tih 23 stepena, ne bi li bar na trenutak zaboravio da mu je novčanik svaki dan sve tanji, a budućnost sve maglovitija.
Tragedija naroda nije samo u praznim rezervoarima koji nam prijete. Istinska tragedija je u praznim dušama. Postali smo potrošači sopstvene propasti. Gledamo kako se zatvaraju prolazi, kako se crtaju nove granice, a jedino što nas istinski dotiče je – hoće li biti sunca za kafu u nedjelju?
Gdje je izlaz?
Možda je vrijeme da prestanemo samo “vezati pojaseve” i čekati udar. Možda je vrijeme da se sjetimo da ekonomije čine ljudi, a ne samo tankeri i gasovodi.
Svijet se mijenja, i to brutalno. Stari centri moći padaju, novi se rađaju u krvi i energetskim blokadama. A mi? Mi smo negdje između, zaglavljeni u nadi da će nas najavljena oluja ipak zaobići dok uživamo u ovom varljivom aprilskom suncu.
Uživajte u toj nedjelji. Udahnite taj vazduh. Ali nemojte žmiriti. Jer 20. april, sa gorivom ili bez njega, dolazi. A tada će nas pitati – ne koliko smo se sunčali, već koliko smo ostali ljudi dok je sve oko nas postajalo nebitno.
Dijelite dalje ako osjećate isto. Da li smo se previše navikli na loše vijesti?
