Dok se police naših marketa šarene od savršeno upakovanih komada mesa, prosječan kupac se opravdano pita: Šta zapravo završava na našem tanjiru? Da li plaćamo svježinu i domaći kvalitet, ili nas zavarava blještava folija i vještački sjaj uvozne robe sumnjivog puta?
DOMAĆE NA APARATIMA: Proizvodimo tek mrvice onoga što pojedemo!
Podaci su poražavajući. Dok se zaklinjemo u kvalitet domaćih pašnjaka, realnost u mesarama je potpuno drugačija. BiH je uvozno orijentisana zemlja, a brojke koje iznose stručnjaci su poziv na buđenje:
- Svega 18%: Toliko naših potreba pokrivamo sopstvenom proizvodnjom (prema podacima Đorđa Savića sa Poljoprivrednog fakulteta).
- Ispod 25%: Procenat realnih potreba za goveđim mesom koje uspijevamo sami proizvesti.
“Sa našom proizvodnjom zadovoljavamo 18 odsto potreba, a imamo i situaciju da proizvođači imaju problem sa plasmanom,” upozorava Đorđe Savić.
DEKLARACIJA KAO JEDINO ORUŽJE POTROŠAČA
Da li uopšte gledate sitna slova na etiketi? Deklaracija nije samo papirić – ona je vaša jedina odbrana. Ključno je da potrošač tačno zna da li kupuje meso koje je prešlo hiljade kilometara ili ono koje je juče bilo na farmi u komšiluku. Intenzivnija zaštita domaće proizvodnje počinje upravo od istinite i jasne deklaracije.
STROGA KONTROLA ILI SAMO PROCEDURA?
Pitanje svih pitanja je: Kako uvozno meso uopšte prelazi granicu? Saša Bošković, direktor Kancelarije za veterinarstvo BiH, uvjerava da postoje rigorozni protokoli:
- Međunarodni sertifikati: Definišu mikrobiološki kvalitet i garantuju odsustvo zaraza.
- Veterinarska provjera: Fizički pregled pošiljke na samoj granici.
- Laboratorijsko uzorkovanje: Provjera da li sadržaj u pakovanju odgovara onome što piše u dokumentima.
PROBLEM “KRATKOG DAHA”: Zašto nema domaćeg tova?
Goran Mitrović, predsjednik Udruženja uzgajivača goveda RS, pogađa u samu srž problema. Proizvodnja junećeg mesa nije hobi – to je visokorizičan biznis koji zahtijeva ogroman kapital.
- Gdje je profit? Proizvođači nemaju motivaciju ako im je zarada na ivici opstanka.
- Nedostatak materijala: Nemamo dovoljno teladi za tov, pa smo prisiljeni uvoziti čak i “živu robu” da bismo je ovdje tovili.
Šta jedemo?
Činjenica je da jedemo meso koje je prošlo stroge kontrole, ali ostaje gorak ukus u ustima zbog činjenice da je strano meso preplavilo naše trpeze. Dok domaći proizvođači vape za zaštitom i kapitalnim ulaganjima, nama ostaje da se oslonimo na sopstvene oči i detaljno čitanje deklaracija.
Sljedeći put u mesari, ne pitajte samo “Je li svježe?”, pitajte “Odakle je?” – jer razlika je u svakom zalogaju!
