Jedan lijep i naočit momak, po imenu Kemal, bio je zaljubljen u jednu prelijepu djevojku, imena Marija.
Vrijeme i okolnosti, buna roditelja, su učinili svoje, i njima su se putevi razišli. Kemal je pričao kako je kad je upoznao lijepu Mariju, odmah se zaljubio u njene predivne, krupne, crne oči. ” Bila je vitka, srednje visine, vesele prirode. Dogovarali smo se da se tajno nalazimo, da naši roditelji ne bi shvatili šta se dešava, jer bili smo različitih vjeroispovjesti. ” Godine su prolazile kao rijeka, ali Kemal nikada nije uspio da izbriše sliku tih krupnih crnih očiju iz glave. Iako je život nastavio svojim tokom, Kemal se zaposlio van grada, izgradio karijeru, stekao veliki krug prijatelja – praznina koju je ostavila njegova Marija, bila je netaknuta. Jednog proljeća, sudbina je odlučila da se poigra njihovim kartama koje su decenijama stajale u špilu. Povodom godišnjice mature, Kemal se vratio u svoj rodni grad. Šetajući ulicama, gdje su nekad zajedno prolazili, krišom razmjenjivali poglede, ugledao je ženu koja je sjedila na klupi. Iako joj je na licu ostao trag vremena, onaj isti sjaj u crnim očima bio je prepoznatljiv. To je bila ona, Marija. Prišao je polako, oprezno, sa velikom knedlom u grlu. Razgovor je počeo oprezno, kao po ledu, ali ubrzo su se zidovi koje su njihovi roditelji podigli,srušili pred snagom istine.
Saznao je da ni ona njega nije zaboravila, uprkos različitim životnim putevima koji su ih odveli. Ostali su samo njih dvoje, mudriji i sloodniji nego ikad prije. Više nije bilo bitno ko kojoj vjeroispovjesti pripada, ni šta će ljudi pričati, bitni su jedino bili njih dvoje, i slavili su što su dobili drugu šansu da završe svoju romansu. Dok je sunce zalazilo, njih dvoje,, nekada razdvojeni tuđim pravilima, polako su krenuli istim putem.
