Molitva bi mogla da utiče na način na koji naš mozak funkcioniše, pokazuju istraživanja iz oblasti neuronauke. Naučnici navode da dugotrajna praksa molitve, bilo da je riječ o meditativnoj, kontemplativnoj ili usmjerenoj molitvi, može dovesti do promjena u određenim djelovima mozga.
Jedan od istraživača koji se bavio ovom temom je dr Endru Njuberg, neuronaučnik sa Univerziteta Džons Hopkins i autor knjige „Kako Bog mijenja vaš mozak“. Prema njegovim nalazima, redovna duhovna praksa povezuje se sa pojačanom aktivnošću u djelovima mozga koji imaju važnu ulogu u razmišljanju, koncentraciji, donošenju odluka i kontroli ponašanja.
Posebno se izdvajaju prefrontalni korteks, koji učestvuje u planiranju, fokusu i samokontroli, kao i prednji cingularni korteks, koji je povezan s empatijom, emocionalnom stabilnošću i upravljanjem osjećanjima.
Istovremeno, istraživanja ukazuju na moguću smanjenu aktivnost amigdale – dijela mozga koji ima važnu ulogu u reakcijama na strah i stres. Zbog toga se molitva kod nekih ljudi povezuje sa osjećajem smirenosti, unutrašnje ravnoteže i lakšim suočavanjem sa stresnim situacijama.
Snimanja mozga magnetnom rezonancom pokazala su i da dugotrajna praksa molitve i meditacije može biti povezana sa neuroplastičnošću – sposobnošću mozga da se mijenja i prilagođava kroz iskustva.
Naučnici zbog toga molitvu ne posmatraju samo kao vjerski ili duhovni čin, već i kao jednu vrstu mentalne vježbe koja može imati uticaj na način na koji mozak obrađuje emocije, stres i osjećaj smisla.
Ipak, istraživači naglašavaju da su efekti povezani sa složenim odnosom između duhovnih praksi, psihologije i biologije čovjeka, te da se ne mogu svesti samo na jednu reakciju mozga.
