Odlazak Kristijana Šmita iz Bosne i Hercegovine nije samo kraj jednog mandata, već završetak najturbulentiije ere u postdejtonskoj istoriji zemlje. Čovjek koji je u Federaciji slavljen kao visoki predstavnik, a u Republici Srpskoj tretiran isključivo kao “njemački turista” bez legitimiteta Savjeta bezbjednosti UN, ostavlja iza sebe spaljenu zemlju diplomatskih odnosa i pravni haos kakav Balkan ne pamti. Šmitov boravak u Sarajevu ostaće upamćen kao period u kojem su bonska ovlašćenja radila “prekovremeno”, a politička temperatura nije padala ispod tačke ključanja.
Svoju misiju Šmit je započeo 2021. godine, odmah dajući podršku Inckovom zakonu, što je bio jasan signal da kreće era direktnih udara na Republiku Srpsku. Već u proljeće 2022. godine, posegnuo je za olovkom i jednim potezom suspendovao Zakon o nepokretnoj imovini RS, direktno udarivši na temelje entitetske nadležnosti. Ipak, pravi šok uslijedio je u izbornoj noći 2022. godine, kada je, dok su se listići još brojali, bukvalno prekrojio Ustav Federacije i Izborni zakon, ostavljajući građane i političare u potpunom nevjerici.
Najveći potres dogodio se u ljeto 2023. godine. Kao odgovor na odluku Narodne skupštine RS da ne primjenjuje odluke Ustavnog suda BiH, Šmit je povukao potez bez presedana – izmijenio je Krivični zakon BiH tako da svako ko ne poštuje njegove odluke ide u zatvor. Upravo taj “Šmitov zakon” doveo je Milorada Dodika, tadašnjeg predsjednika Srpske, na optuženičku klupu. Taj sudski proces, koji je mnogima izgledao kao politička egzekucija, postao je simbol Šmitove vladavine. Njegov obračun sa rukovodstvom u Banjaluci kulminirao je u aprilu 2025. godine, kada je bukvalno “zavrnuo slavinu” i obustavio budžetsko finansiranje SNSD-a i Ujedinjene Srpske, uz poruku da svaka neposlušnost ima cijenu.
Šmita ispraća sjenka osporavanja koja ga je pratila od prvog dana. Dok su Rusija i Kina u Savjetu bezbjednosti UN uporno tvrdile da on nema legitimitet, on je nastupao kao apsolutni vladar, ne mareći za optužbe o “demokratskom despotizmu”. Danas, dok on pakuje kofere, u Banjaluci se pjeva “Padaj silo i nepravdo”, a u Sarajevu vlada strah od onoga što dolazi poslije njega. Šmit odlazi, ali ostavlja pitanje na koje niko nema odgovor: Da li je za ovih pet godina BiH postala bliža Evropi ili je samo postala zemlja u kojoj jedan čovjek može više od cijelog parlamenta? Jedno je sigurno – njegovo ime će u istoriji biti upisano kao sinonim za najdublje podjele koje su ikada potresle BiH.
