Prijedorom ovih dana ne odjekuje buka saobraćaja ni uobičajeni žamor kafića, već teška, olovna tišina koja se nadvila nad gradom nakon vijesti da se jedan osmogodišnji dječak nije vratio kući iz bolnice. Dok roditelji u neopisivoj boli gledaju u praznu sobu, istražni organi nam serviraju šture, birokratske rečenice o “mjerama i radnjama”, ostavljajući javnost da u mraku nagađa šta je zapravo pošlo po zlu tog kobnog 6. maja na Odjeljenju pedijatrije.
Okružno javno tužilaštvo u Prijedoru oglasilo se saopštenjem koje više skriva nego što otkriva, prebacujući lopticu nade na ponedjeljak, kada bi nalazi obdukcije trebali dati odgovor na pitanje koje muči svakog roditelja u ovoj zemlji: kako je moguće da dijete uđe u zdravstvenu ustanovu po pomoć, a završi na obdukcionom stolu? Ta agonija čekanja, koja traje danima, samo dodatno produbljuje jaz povjerenja između građana i sistema koji bi nas trebao liječiti i štititi.
Iz bolnice “Dr Mladen Stojanović” stižu izrazi saučešća i obećanja o punoj saradnji, ali te riječi zvuče isprazno onima koji znaju da nikakva istraga, pa ni ona najsavršenija, ne može vratiti osmogodišnji osmijeh. Javnost s pravom pita da li je sistem zakazao, da li je bilo dovoljno ljekara, opreme ili jednostavno ljudskosti u trenucima kada se mjerila svaka sekunda dječijeg života. Višečasovna reanimacija o kojoj se govori svjedoči o drami koja se odvijala iza zatvorenih vrata, ali dokazi o tome da li je sve urađeno na vrijeme još uvijek su zaključani u ladicama tužilaca.
Ovaj slučaj nije samo lokalna tragedija jedne porodice, već ogledalo u kojem se ogleda cijelo naše društvo. Dok se troše milioni na političke parade i kozmetička šminkanja gradova, u bolničkim sobama se vode bitke na život i smrt sa resursima koji su često na izdisaju. Ponedjeljak, koji Tužilaštvo najavljuje kao dan istine, biće test za cijelu Republiku Srpsku – hoćemo li dobiti jasne odgovore i odgovornost, ili će i ovaj ugašeni život postati samo još jedan broj u statistici “nesrećnih okolnosti” koju će prekriti zaborav. Prijedor ne smije i ne može zaboraviti, jer istina o smrti dječaka nije samo stvar prava, već dug prema djetinjstvu koje je brutalno prekinuto.
